Lamija i Hamza

Danas je prvi dan škole. Hamza u treći razred, Lamija i S. u prvi. Ali S. prvi gimnazije.
Hajmo redom:
Hamza je već veliki, ima svoje prijatelje, ne treba više ići sa mamom. Ali je ipak bio komentar da sam i ja trebala biti u učionici kad je učiteljica govorila šta treba donijeti za školu. On je sam pisao, drugoj djeci su pisale mame.
Lamija je s velikim nestrpljenjem dočekala momenat kad treba da krenemo. Pokazala sam joj moju učionicu, objasnila da me tu može naći ako joj nešto treba. Poljubac, zagrljaj... i ona je "đakica". Po završetku je sva vesela dotrčala meni i saopćila da je upoznala novu prijateljicu.
Ispričala mi je šta su radili. Naravno, bio je tu neki dječak koji je stalno pričao, pa neka curica koja je plakala, pa još jedna curica koja ima kikice, pa neki Muamer, pa Sanel, pa je neka curica htjela znati kako se ona zove jer to hoće da zna neka druga curica... Nije ona sve ovo odjednom rekla. Vidjelo se da ona slaže događaje u svojoj glavici, pa joj tako nešto naiđe. Ali je to trajalo cijelo popodne i veče. Zaključak: samo je mislila na školu.
Velika cura je oduševljena. Njoj je sve to novo, bez obzira što poznaje većinom djecu u odjeljenju što iz mekteba, što sa karatea, što iz osnovne. Pametna je ona, snaći će se.

Ramazan je. Hamza je prvi put zapravo postio. Do sad je to uvijek bilo do podne, ili od podne, uglavnom privikavanje. Sam je sebi navio sat, ustao i jeo (sam je tražio puno više hrane nego što inače jede). Taj dan smo išli na pregled uha, vraćajući se on je u nekom izlogu ugledao volan koji se valjda koristi u igrama (ne znam o igrama ništa). I, naravno, hoće. Prvo, ja ne kupujem igračke - za to služe tetke i ostali. Drugo, skupo je. Naravno, on ima svoju kasu i hoće da kupi. Rekla sam mu da se dogovori s babom. Očekivala sam da će babo odbiti, a s njim nema ubjeđivanja i raspravljanja. Ali, babo sav sretan što mu sin posti, da ga nagradi i da ga podstakne da i dalje posti, kaže da će kupiti . Ali da treba postiti tri dana. I još mu objasni da se ne posti radi volana, nego zato što nam je to dragi Allah naredio.
Taj dan smo napravili za iftar roštilj - to je tražio, a imao je pravo da bira što hoće.
I danas posti.
A ona je izjavila da je S. postica zato što svaki dan posti, a babo je postir. (volim ove dječije tvorbe riječi)

Danas je Lamija išla samnom u grad (inače uvijek ide; ako nekad odem  bez nje, ljudi mi govore da izgledam neobično, pitaju gdje je ona). Imala sam nekog posla na drugom kraju grada (mi bismo rekli preko mosta - to se odnosi na most u centru grada, jer ovo je grad sa jaaaaaako puno mostova). Kad smo se vraćale, počela se žaliti da je umorna, planirati kako ćemo svratiti kod majke, malo sjesti i odmoriti se. A meni se baš i nije svraćalo, jer čeka posao i u kući. Kažem joj da nije morala ići samnom, a ona kaže da nije znala da ćemo ići toliku stranicu!
A Hamza se sa babom raspravlja oko daljinskog.
Babo kaže da mu fali nešto u ruci (oponaša držanje daljinskog), a on mu redom stavlja stvari u ruku - traži šta paše.

Upada ona juče u kuću i uporno objašnjava kako ima žulj na nozi. Pa proći će mila, namaži, biće dobro...a ona i dalje uporno kako ima žulj. Pa dobro, šta ja mogu uraditi? - Pa poljubi!
I ja poljubim.

Bili smo na koncertu Dine Merlina. Oni to nisu htjeli propustiti. Hamza je oduševljen, cijelo vrijeme je bio na nečijem vratu (babo, tetak). Sutradan je izjavio da bi bilo bolje da je bio skroz naprijed.
A ona je, naravno, zaspala. Pa smo je držali, pokušavali razbuditi, i odlučili da krenemo. Dok smo išli prema izlazu, probudila se jer je čula Sarajevo. Razbudila se, polako smo krenuli kući. Ali je svo vrijeme govorila kako nije bila svila (to joj je omiljena pjesma, jer je ona babina svila).

Novčanik je ročanik :)

Trenutno sjedi u kutiji sa svojom bebicom, razgovaraju o tome kako je mama ponijela ročanik da kupi nešto svom djetetu. Daje joj vode, govori kako ne smije sjesti unaprijed (zamišlja da je u autu). Voze se negdje... Onda joj čita priču...Dijete se igra.

Lamiji je upravo ispao prvi zub.
Ovih dana se klimao (iza je počeo nicati novi), jutros ga je Lamija umalo izvadila, slučajno. I cijeli dan ništa ne jede, jedva priča. A ja to baš i ne volim vaditi. Sve sam se nadala ona će sama, kao što je Hamza sam vadio svoje zubiće. Vidim da nema druge, nego ja. Rekla sam joj da hoću da vidim, neću dirati. I naravno, samo sam ga malo gurnula i on je ispao. Ona se uplašila, zaplakala. A onda je shvatila da je to dobro, i otišla se hvaliti ostalima.

Zadnja tri dana je išla u malu školu. Malo su se igrali, crtali, upoznavali... Uglavnom, jutros me pita kad će taj septembar. Ja joj odgovorim da će sad raspust, kupaće se u bazenu, pa poslije raspusta. Ona je zaključila: pa ima puno dana, neće brzo. Ona bi voljela da i nema raspusta.

Sad idemo zalijevati bašticu. Hamza se brine o svemu. A ona, uglavnom o jagodama :)


Njene nove riječi:
Pitala je majku šta ono tamo kariče? (kokodače ili kukuriče, uglavnom odnosilo se na kokoške)
opet sutra - prekosutra

Obojila je Mrvica neku bojanku, i ja je hvalim: Bravo, tako lijepo, ti si moj mali đak, tako rade dobri đaci...
Ona odgovara: Nisam ja đak! - Jesi mila, ti si sad đak, upisala si se u školu. - Nisam ja muško i ne mogu biti đak. Brat je đak, ja sam đakica!

Lamija, koja ustaje u pola sedam:  Mama, Hamza je otpokrit, i njemu je hladno. Ovako leži (skupi se na podu i pokaže).

A prije tog joj nije bilo jasno zašto S ide po "ovakvom vrijeme" u školu, treba da je mrak. (zna da je zimi išla kad se još nije bilo razdanilo).

Nabavila sam im malu macu. Preslatka je i oni su ludi za njom.  Prvi dan smo je bili stavili u tačke na jastučić, ali je ona u akšam iskočila i otišla. Hamza je istog momenta počeo plakati. Onda smo je tražili, zvali i našli u komšiluku. Prespavala je u tačkama, ali prekrivenim, da ne iskoči ponovo. Već drugi dan se privikla i više ne ide nigdje. Samo se izležava iza kuće.

Igrala se vani, malo se povrijedila pa joj je potekla krv iz prsta. Ništa strašno. Uzela je maramicu, zamotala i nakon par minuta mi saopćava da se potrošio sav krv.

 Kaže da je žulja kad  skine naočale. Pa ih zato mora staviti. (i njoj samoj je neobično, ali navići će se)  

Otišli smo na kontrolu s namjerom da se dogovorimo o terminu operacije.
Ali....stanje se poboljšalo! Osjetno.
Tako da više nema naočala, nema flastera. Samo i dalje vježbe. Vježbe bismo radili i poslije operacije. To nam je neizbježno narednih sedam - osam godina. Ali je važno što ide na bolje. Sad ćemo sačekati kako će škola djelovati na sve to. Ako oko opet bude često bježalo, onda ćemo operisati. A nadam se da neće biti potrebno, jer ćemo biti uporne da se ne pogorša.
Tako mi je sad neobična bez naočala. Lice joj je u zadnje vrijeme potamnilo od sunca i vjetra, sad su ostala bijela područja koja su bila pokrivena naočalama :)

Jučer smo bile u školi. I zvanično upisani u prvi razred.
U petak je tetka pregledala, dala ljekarsko uvjerenje, dobili smo vakcinu (samo jedna suza) i dobili diplomu za hrabrost što smo to izdržali.
U školi - hm, nije se odvojila milimetra od mene, po običaju. Inače djeca ostanu sama sa pedagogicom, a roditelji idu popunjavati formulare. Ona je sa pedagogicom razgovarala iz mog krila. Baš je pokazala ono svoje "ja hoću kako ja hoću". Od silnih testova, jedan je odlučila da ne radi. I to crtanje kruga, trokuta i kvadrata - nešto što zna i žmireći. Ali se to njoj u datom momentu nije radilo i tačka ba. Ponijela je za zadaću :) Naravno, ostalo je bilo sve ok, ali sam ja još jednom uvidjela da je ova naša reforma promašaj. Ali ovdje nije riječ o meni i reformi, nego o mojoj djeci :)
Ona je ipak sretna, a to najviše pokazuje kad je drage osobe pitaju o tome. Pa su sinoć najbliži došli na kafu da to malo obilježimo, radi nje.

A dječak?! On je, zaista, posebna priča.
Petkom rijetko uradi zadaću, tako da nam obično ostane za ponedjeljak ujutro (ovdje još jednom tvrdim da ne treba djeci davati zadaće vikendom - ja to ne radim).
I tako on pokušava da se sjeti šta ima za zadaću, ja objašnjavam da ću ići ranije sa sestrom zbog upisa, on će doći sam u školu... I radi on tu zadaću, malo zapne, malo pomognem... pa se ne može sjetiti je li bilo još šta... pripremim mu odjeću... njega već hvata panika (nije još sve završio, mora sam u školu, mama je sa sestrom, kako će znati u koje vrijeme treba krenuti) - boli ga glava.
Isto kao neki dan kad nije završio svu zadaću, a ja imala nastavničko pa morala ranije ići.
Provjerim da nema temp, još mu jednom ponovim šta treba raditi i odem.
Nakon pet minuta me zove da kaže da je povratio (jer je znao da ću reći da ostane :) ) Kažem mu da se javi babi (na godišnjem je), uzme peškir i lavor (uobičajena oprema za njega) i legne.
Nakon sat vremena zovem mu babu da provjerim kako je Hamza, a on kaže da je Hamza vani s njim, igra se, trčkara okolo, sav veseo.
Zaključak: Hamza je jako snalažljiv.

Dok se raspravljao sa tetkom čija će bašta biti bolja, rekao je da će on staviti seviju kod krastavaca. Naravno, niko nije znao šta je sevija. Jer to je naš izraz za foliju. Kad je došao kući vidjela sam da je ljut, te mi je na moje insistiranje rekao da se osramotio. Jer niko nije znao šta znači sevija. Onda sam mu rekla da su oni krivi što ne znaju šta je to, što nisu naučili :) jedva sam ga smirila.

Lamija je dobila poziv za školu!
Dan ranije sam joj rekla da su iz škole poslali poziv za nju, i da će stići za dva dana. Sutradan ona želi da ide samnom u grad. Pošto mi se žurilo, nisam je htjela voditi, rekla sam joj da ćemo ići sutra na sladoled. Na što se ona pobuni i reče: Pa sutra moram čekati poštara!
Međutim, poštar je bio vrijedan :) i posjetio nas malo kasnije. Ugledala sam ga kroz prozor i rekla joj. Uplašila sam se da će pasti sa stepenica, lupiti o vrata ili bilo što drugo kojom je brzinom sjurila i izišla pred poštara. A svo vrijeme vrišti od sreće. A tek radosti kad smo otvorili kovertu, pa čitali poziv... Naravno, odmah je odjurila kod majke, pa kod tetke da se pohvali. (za nagradu je dobila para)

A dječak... imam žuljeve po rukama jer on opet hoće svoju baštu.
Jutros je tetka sijala nešto malo po majkinoj bašti, i on je to sve posmatrao. Pa se "svađao" s njom čija će bašta biti bolja. I zove me da dođem da mu pomognem, jer ne može podnijeti da neko sije a da on gleda. Tako da smo usijali par komada krompira, graha, malo mrkve, luka i krastavce. Kasnije nam se i Lamija pridružila. Ostavili smo još malo prostora za dva - tri paradajza i paprike. To nam je ove godine novo, ali Lamija to voli, pa zbog nje. Prošle godine mu je baštica bila bolja od majkine (jedan kvadratni metar zemlje koji su njih dvoje stalno zalijevali, pa je zato bilo dobro).
Gdje god dođe u dodir sa kukurozom, sa košpicama krastavca, dinje, tikve, bilo čega, on to sije. Pa nije važno gdje. Neki dan sam iz saksije sa cvijećem izvadila punu šakicu kukuruza. Nešto je bilo isklijalo, pa sam čupajući otkrila i ostatak koji nije isklijao. Prošle godine je u dvorištu, u travnjak, mislim, čak i čitav kukuruz. Samo jednom počne da niče. Pa kod majke među ruže, pa tikvu u gredicu s lukom... U stvari, oni to rade zajedno, ali je Hamza inicijator.
Možda se nekad jedno od njih bude bavilo poljoprivredom :) ili peradarstvom, jer im je prvo kad dođu kod majke i dide otići u kokošinjac. Pa pregledati male pile, pa vidjeti ima li jaja, malo se ganjati sa kokama...njoj tamo miriši - bljak.

Gledajući jutarnje crtiće na njemačkom jeziku, Lamija je zaključila (a nije dobro ni izgovorila):
bis zum naechsten mal - ćao

Ovo je vezano za crtić Jagodica Bobica: (neki lik) ima vrtoganije da ne zaboravi svoje prijatelje.
Nakon što je ponovila nekoliko puta, a ja nisam razumjela, pokazala mi je u albumu. Dakle, vrtoganija je fotografija.

Proljeće je pred vratima, i oni koriste svaki slobodan momenat da budu vani. Te momente najradije provode kod dide i majke, u voćnjaku u kom se nalazi i kokošinjac. Sve je veliko, lijepo ograđeno. S njima je i Amina. Hvataju pile, koke; nose ih, maze... Majka joj je rekla da će ona spavati s njima kako je počela. Ona se, da dokaže kako je jedna od pilica, provukla kroz mali otvor kojim koke prolaze.

Hamza samo broji dane. Obećala sam mu da će ići s nama u vikendicu biciklom. Inače, njih dvoje idu sa majkom u autu, a mi ostali biciklima. Udaljeno je malo više od 10 km. Ali ga je malo uhvatila i panika, hoće li moći izdržati.
Jedne prilike me pitao kada će moći biciklom u školu. Složila sam mu priču da će morati sa 10 godina polagati vozački ispit za djecu, da je to ozbiljno... Ja sam to zaboravila, ali on nije. I čim sam mu neki dan dala dopuštenje da se vozi s nama, on se sjetio i pita kako može ići bez položenog ispita. Onda mu "objasnim" da će to biti priprema, da ja vidim je li on spreman za ispit.

Nakon hladne zime, konačno smo neki dan dočekali lijep i topao dan. Cijeli dan sam radila vani u cvijetnjaku, a Lamija i Hamza su trčkarali okolo. Nekad popodne, dok smo nakratko svi bili u kući, razgovaram sa S. Pokušavam je nagovoriti da vrijeme koje provede za kompjuterom zamijeni sa boravkom vani. Naravno, bezuspješno.
A onda joj Lamija kaže: Pa moraš se prozračiti. Hamza i ja se cijeli dan prozračimo.

Pronašla je Lamija negdje audio kasetu (Kike), donijela kasetofon i hoće da sluša. Ali ne zna kako funkcioniše sve to zajedno. Ova nova djeca svakodnevno barataju sa cd-eovima   pa ne znaju kako smo mi (njihovi roditelji) odrasli.
Kad već pričam o ovome, neki dan sam učenicima dala zadatak da pronađu o nekoj poznatoj osobi podatke (iz raznih zemalja, pa i BiH). Neki su se odmah snašli, otišli u biblioteku, pa pronašli bilješku o piscu, drugi su se poslužili internetom ili časopisima. Jedan je (koji je imao zadatak pisati o osobi iz BiH) donio od nekog našeg pjevača narodne muzike ploču. I to onu malu "singlicu". Odavno ih nisam vidjela. Naravno, djeca nisu znala šta je to.
Isto tako moja Lamija, nije joj jasno zašto se kaseta mora okretati. Što ne svira dalje sama.

Večeras je Lamija sjedila ovdje pored mene, igrala se i pričala samnom. Ugledala je moju torbu (velika, bordo). I odlučila da bude njena. A već sam pisala koliko je ona odlučno stvorenje.
- Ja ću je sad isprazniti i ona će biti moja.
Pokušavala sam je ubijediti da je to moje, da joj ne treba, da ima u svojoj sobi najmanje 10 torbi... Ali, ona je odlučila (kao što je jednom ostala kod tetke da spava, pa u neka doba noći rekla Ja sam odlučila da idem kući, pa su je morali dovesti).
Dok sam ja skuhala kafu, ona je došla sa "mojom" torbom na ramenu punom njenih sveščica i knjižica. A torba veća od nje. Sad spava. Sutra nastavljam da se  raspravljam s njom.
Naravno, ja to mogu po kratkom postupku - ne može i tačka. Ali je ovako puno interesantnije. I kod nje razvijam sposobnost ubjeđivanja, učim je da se bori za ono što želi. A i slatka je u tim momentima kad navodi svoje argumente.

Znate kad dugo spavate kako ste teške glave i treba dugo da se razbudite, imate osjećaj da ste napuhane glave, ili nešto slično? Eh, Lamija voli često odspavati malo duže. Onda kad ustane skupi se i kaže (onako mazno i tiho kako to samo ona zna) Boli me lice.

Hamza i ja inače idemo zajedno u školi, i zajedno se vraćamo. Meni se raspored promijenio, tako da petkom idem malo kasnije, i on mora sam.
Kad smo se vraćali on mi priča:
Kad sam pošao u školu, vidio sam Umejmu. Potrčao sam komadić (on tako kaže malo) i onda smo zajedno išli. Možeš misliti šta se onda desilo. (ja se naravno pretvaram kao da ništa ne znam, postavljam potpitanja sva ozbiljna da mi sve ispriča, a već znam otprilike šta se desilo)
Djeca su me zezala, govorili su mi nešto. (pa šta su govorili, moraš mami sve ispričati da ti mama može onda pomoći) I ja sam onda potrčao da pobjegnem od Umejme. A onda je ona potrčala zamnom i rekla da je ona meni sestra. A ja nemam sestru u razredu. (pa šta su ti rekla djeca) Rekli su, ma znaš već, ono što misliš. Da mi je (ovo je rekao naglašeno, odsječno) CURA. Eto!
A ja zamišljam sliku on trči, ona trči za njim :)

Oni koji ga poznaju znaju koliko je on ozbiljan po tom pitanju. Ne da ni da se spomene ta riječ, odmah se ljuti. O takvim stvarima se u kući ne govori, i razumljivo je da to ne voli. Jer je shvatio da to nije za njega. Ali, nisu svi isti, ne odgajaju svi svoju djecu isto; ljudi se vole s djecom šaliti na taj račun. I mnogo je djece koja pričaju o tome ( njegov uzrast ). On, definitivno, nije takav.

Nisam već dugo ništa napisala.
Lamija je upravo pored mene. Lista časopis za djecu, traži savjete i upute za izradu onih malih dječijih zadataka. A do prije par minuta je skakala na onoj velikoj lopti jer hoće da potanki (smrša)
Hamza radi zadaću, navodno. Rekla sam mu da ne izlazi iz sobe dok ne završi. Ali on uvijek nađe razlog da iziđe. To nam je veliki problem. Ne voli raditi zadaće. Bez obzira što su to neke sitnice, lagahne stvari, teško mu je sjesti i uraditi. Stvar je u tome da on želi da ja sjedim kod njega. A ja želim da se on odvikne od toga. I tako skoro svaki dan.
Danas smo imali i dodatni problem. Podapeo je dječaku u školi dok su se igrali. Obični dječiji nestašluci koji znaju imati teže posljedice. Ali oni nisu u stanju predvidjeti te moguće posljedice. Zato stalno trebamo pričati, objašnjavati, upućivati. I naravno, Hamza je dobio dobru porciju priče, a zatim i porciju špinata kojeg inače nikad ne jede. Iskoristila sam momenat kad zna da sam ljuta, i kad zna da ne smije odbiti :) Priznajem da sam bila malo zločesta. Ali on inače jede jako malo stvari. I svakodnevno mi zadaje muke čime ga nahraniti. Hvala Bogu pa jede voće. Jer od povrća jede jedino svježu mrkvu. I još krompir (zavisi kako mu izgleda).  Upravo mi pade jedna ideja na um: sutra pravim karfiol (da iskoristim njegov današnji nestašluk).

Nešto što sam odavno trebala napisati. Naime, Lamija ima moto u životu, a ono glasi:
JA HOĆU KAKO JA HOĆU!

I zaista je tako. Ona je baš takva. Ako želi bijelu zvati crnom, zvaće je i tačka. (ona bi rekla "i tačka ba")

Lamija inače u svemu kopira Hamzu.
Kad je zovem da jede, ona prvo pita hoće li brat jesti ili je li to brat jeo. Ako nije on jeo, neće ni ona. On ne jede majonezu, kečap, pizzu, sireve - ne jede ni ona. Kad se igraju, igraju se zajedno. Kad prave nered, prave ga zajedno. Sve što on radi, mora i ona - ići u wc, zvati babu, pitati nešto majku, didu; meni nešto donijeti, raditi zadaću. I naravno, ona u takvim slučajevima želi biti prva, kao kad je javljanje na telefon.
Možda bi neko pomislio da je zapostavljamo, meni se čini upravo suprotno. Ona nam je najmanja, i mislim da dobija najviše pažnje.
Jutros je on stavio slušalice u uši i sluša muziku sa svog telefona. Ona je uzela mp3, stavila slušalice. Njemu je dosadilo. Ružno je vrijeme, ne mogu ići van, i ona radi ama baš sve što i on.
Zato se Hamza zaključao u kupatilo (što inače ne smije). Tužibaba odmah dolazi meni i prijavljuje.
Kad je izišao pitam ga zašto se zaključao, a on kaže da mu Lamija ne da da na miru ništa radi. Ja opet pitam šta, a on odgovara - Pa bilo šta! On je samo htio slušati muziku sam.
Trenutno su kod njegovog prijatelja na rođendanu - ponavljam, kod njegovog prijatelja.
Ali, on je tako dobar i sve to podnosi. Naravno, dosadi mu to nekad (kao jutros)
U suštini, jako se vole. Samo roditelj može shvatiti kolika je moja sreća kad ga ona zove: brate.

Juče je Lamija, nakon što je Sarah kritikovala Hamzu da stalno priča, tako odlučno izjavila da ona mora stalno pričati jer ima šta da kaže!

 
Lamija svira dikaru (hoće reći gitaru)
Hamza je naučio prilično njemački uz satelitsku (kontrolišem šta gleda, nema ratobornih crtanih ) i pokušava prevesti fototag - slikodan.

Ovo je od prošle godine (Lamijino), vidjela ujutro snijeg na autu: Naš auto je posnjegio!

Neki dan je Lamija nazvala majku i sva tužna joj govori: Majka, ja tebe više ne mogu zvati.

A majka (moja mama) sva zabrinuta pita zašto.

Ja sam izgubila papir što mi je sestra napisala tvoj broj.

Majka pita: Pa ko ti je sad nazvao, je li sestra?

Lamija: Nije, ja sama!

Sutradan opet Lamija zove majku: Majka, ja još nisam našla onaj papir, još te ne mogu zvati! Ja moram gledati u papir kad te zovem.

U blizini naše kuće ima jedna njiva na kojoj se uzgaja kupus.
Prolazimo Lamija i ja i ona kaže: Ne radi prodavnica.
Kažem: Kakva prodavnica? (nema nikakva prodavnica u blizini)
Ona pokazuje na njivu: Pa ova. Znaš tu jedan čiko prodaje kupus i salatu kome treba. Samo dođeš i kupiš.
(a stvarno je tako)

A Hamza je danas trčao za tetkom da mu da dvije marke jer mu je dovezao majku i didu.
(Oni su bili nekoliko dana u posjeti kod tetka, pa se dijete poželilo)

Priča nam Lamija juče, sva tužna: Znaš, ima jedna bolesna beba. Ruča struju. Kroz nos. Ima crijevo u nosu. I mora biti u bolnici dok ne poraste.
Naravno, ne smijem se. Prihvatam to ozbiljno.

čini mi se prošle godine, dobio je Hamza sat. Dopao mu se, plav, sa loptama. Stavio frajer na ruku, gleda i kaže mi, sav razočaran, da je sat pokvaren. Pa samo se jedna kazaljka pokreće!

Hamza je sada drugi razred. Prvi dan škole, na polasku mi kaže da mora učiteljici ponijeti cvijeće ili neki poklon. Na moje pitanje zašto, on odgovara da se nisu dugo vidjeli, pa mora.

Poslije pita hoće li djeca u školi dobivati sendviče, ja kažem da hoće. "Jadna moja učiteljica, kako će ona to izdržati. Ona posti, a mora gledati kako djeca jedu." A nije se zapitao kako će mama isto tako, kao i njegova učiteljica. Eto, koliko djeca nekad više misle na učiteljice, nego na mame!

A Lamka je naučila voziti bicikl. I, pala, pa se malo povrijedila. Pa je trenutno na odmoru od vožnje bicikla. A zaista je bila pretjerala.

Svaki dan hoće s nama u školu. Ovo joj zaista teško pada. Od sutra ću joj zadavati zadaće, da joj ne bude dosadno dok nas nema.  Isto sam radila sa Hamzom, njemu je to bilo jako interesantno i, naravno, dobro za vježbu prije nego je krenuo u školu.

Danas sam vodila Lamku slamku na kontrolu. Stanje je čak malkice gore. Sad će joj 5 godina pa doktor kaže da je to vrijeme za operaciju. A inače se može uraditi do 10. godine. Naravno, strah me. Ali tu sam mogućnost od početka ostavljala kao zadnju. Pokušavamo vježbama ispraviti njen strabizam. Prije utjecati na njega, jer se ne može baš ispraviti. Ni operacija to ne bi mogla u potpunosti. Ali će ipak biti bolje. Vježbe svakako moramo raditi, nositi naočale, zatvarati oko. Sljedeća kontrola opet za 6 mjeseci, a do tad ću se valjda psihički pripremiti za tu operaciju. Prema doktorovim riječima, to je rutinski, dobro uvježban postupak, te je veća opasnost od same anestezije. Ako Bog da, biće sve u redu.

Hamza je prije nekoliko dana dobio role. Juče je cijeli dan bio na njima, vježba.
Eno ga i sad. Nema veze što svi spavaju, on će vježbati.
Juče je čak uspio popeti se na Lamijino biciklo i voziti ga - sa rolama. Eto, što su djeca. Svašta će im pasti na um. Ali je najvažnije da je on sretan.

Lamija želi da joj ispečem skuhano jaje!

Nabrajala je imena svih nas u porodici i zaboravila babino ime. Nije se dugo mogla sjetiti kako joj se babo zove. Kad ga stalno zove babo, a ne imenom.

Danas smo šetali Sarajevom. I juče, isto.
Hamza je oduševljen, ostao bi dugo.
Lamiji se ne dopada, ona hoće kući. Bez obzira što se svo vrijeme zabavlja, ipak bi kući.
I poželjeli smo se Tace mace.

Pošto tetke iz dijaspore i iz BiH stalno nešto donose, kupuju, daju, uvijek smo zatrpani odjećom i igračkama. Zato puno i dijelimo, dajemo djeci koja nemaju (tako im objašnjavam), nosimo u bolnicu, u dobrotvorne organizacije isl. Uglavnom, djeca su naučena da ono što im ne treba daju drugima.

Vezano s tim:

juče me Lamija pita hoće li ona roditi bebu, pa hoće li ova mala prijateljica roditi bebu, pa hoće li ona druga roditi bebu... za svaku djevojčicu me pitala posebno. I ja svaki put odgovaram smireno da hoće, ako Bog da, kad porastu i udaju se.

Pa me onda pita hoću li ja roditi bebu, a ja joj kažem da neću, imam njih troje, ne treba mi više djece.

Lamija: "Pa ako ti ne treba možeš dati nekom  ko nema!"

Jučer su došle tetke iz dijaspore. Tako je moj Haza (nisam zaboravila m - tako ga je Lamija zvala, i zove kad mu se umiljava) dobio mobitel. I to bolji nego što ja imam, i što mu babo ima. Jadno dijete nije moglo vjerovati, bio je sav izgubljen. I sad meni predstoji velika borba, jer sam ja veliki protivnik mobitela u djece. Ali, eto, takva su vremena.

A princeza je dobila novo biciklo. I tu nas sad čeka borba da naučimo voziti bez pomoćnih točkova. Biće teško, jer kad ona  vozi biciklo (dok svežem kikice barbiki pa ću nastaviti) , ona se igra, krivuda, naginje, pazi na svaki kamenčić, ali ne ispred sebe već okolo.

Noćas se opet budila iz sna i plakala: ma-mi, ma-mi, ma-mi. Baš puno. I dugo. Jasmin je uspio umiriti, a onda sam legla kraj nje i zaspala je. I sad spava moja pahuljica.

A on je pravi muškarčina (kad ne puše vjetar). Zaspe bez problema, ne prelazi meni u krevet, ustane sam, prvi; i gleda crtani.

Hamza će kad poraste prodavati auta, a Lamija će biti - Lamija.

Kad joj kažu da je "pukla", ona traži po sebi: Gdje?

Oni su Hamza i Lamija, a ja sam njihova mama.

Oni su nemirni, a ja sam strpljiva. (mislim)

Oni su veseli, živahni, razigrani, interesantni, puni "provala"...

Te njihove provale su mi i dale ideju da ovo uradim. Na sve strane imam papirića na kojima su zapisane njihove smiješne izjave. Dosta tog izgubim, a valjalo bi zapamtiti za nekad, kad, ako Bog da, budu odrasli ljudi.